17 studenoga 2015

32 weeks

Virujem da će većina blogera kad ih upitate zašto pišu blog odgovoriti nešto u smislu da ga pišu radi svog osobnog gušta (bez obzira koliko ga ljudi čita). Djelomično je to istina, ali opet, bar je tako kod mene, blog sam do sada pisala i radi onih koji ga čitaju jer, u protivnome, da ga pišem jedino i isključivo radi sebe tada bi to radila zapisujući redove kemijskom u nekom lipom notesu.

Uglavnom, ono što hoću reči, jest da je nakon 5 mjeseci pauze teško napisati post jer se osjećam dužnom dati opravdanje za izbivanje vama koji moj blog redovito pratite (i koji niste odustali od povremenog zavirivanja na ove stranice da vidite ima li što novo).


Što napisati? Razlog je jedan jedini - koncentraciju, inspiraciju, razmišljanja i sve ostalo mi je zaokupilo jedno malo biće koje ću, nadam se, skoro upoznati.... Tih 5 mjeseci izbivanja (i malo više od toga) je sve moje bilo usmjereno na to da toj bubici bude dobro i da sretno dođe na svijet, ostalo mi je bilo nebitno. I tako, među tim manje bitnim stvarima, se našao i blog. Između uobičajenih smetnji koje bubice izazivaju i 45˙C ovo lito ni pomišljala nisam o novim idejama i kreativnim zamislima. I tako je proš jedan misec, za njim drugi, pa treći, njih 5. 

I evo me tako sa s trbuhom od kojeg ne vidim vlastite prste na nogama, u kojem bubica pleše, rasteže se i razgibava razmišljam o blogu i što s njime dalje. Pitam se, kada i hoću li uopće više imati vrimena posvetiti se ovoj virtualnoj bebici na način na koji sam to radila do sada (prije ove pauze).... Jer i ova bebica je zahtjevna i traži posvećenost, vrime i trud, baš kao i ona koja će uskoro doći na svijet.

Hoću li naći načina da uskladim te dvi ljubavi....? Iskreno, ne znam. Vidit ću, vidit ćemo, u narednim misecima..... Nadam se da ćete još biti tu :)